veliki tapir mata

Ladies and gentleman Veliki Tapir Mata is back. U biti vas nisam ni napustio ali inspiracija i slobodno vrijeme jesu mene pa mi mora biti oprošteno. S obzirom na svoje gosparske manire dužan sam se opravdati i objasniti poštovanoj publici što sam i gdje radio u proteklih mjesec dana. Osobno mi se najviše sviđa Mamina (Sambina) ideja pa ću drage volje preuzeti njezino objašnjenje dugoga izostanka i opravdati se činjenicom da je svibanj razdoblje parenja među tapirima koji vole to dugo i polako. Unatoč sklonostima ka nesrećama svi smo živi, zdravi, veseli, nadobudni i spremni za nove radne pobijede.
Mjesec dana je i više nego dovoljno za drastične promjene u životu jednog Tapira, pa počnimo sa onom najradikalnijom. Već je duže vrijeme javnosti poznato da Veliki Tapir Mata nema strehu na svojoj lijepoj maloj glavici, no da nema niti malo kose, e, to je već dobro čuvana tajna skrivana ispod kape. Nema više blesavih zavijutaka zbog kojih su me dovodili u vezu sa suprotnim spolom, nema sušenja kose od po pola sata, nema čuperaka, nema retardiranih zamahivanja glavom, jednom riječju, nema kose u Tapira na glavi. Sada jasno možete vidjeti moje lijepo plosnato tjeme i ožiljak koji tu stoji još od druge godine mojega života (to su bili slavni početci), doživjeti moje velike uši, diviti se još uvijek malenim zaliscima onkraj ćela i konačno se osvjedočiti u raskoš mojih gustih i čupavih obrva čije dijelove nećemo uklanjati unatoč inzistiranjima nekih kojima ni moje čupave obrve ne bi pomogle da sakriju ćelu (J). Imam dakle novi look ali još sam onaj stari. Ako je bilo smiješno gledati trapavog, dugokosog i čupavog Matu kako posrće pred tramvajima i ostalim prirodnim preprekama na putu, gledati ćelavca u istoj ulozi je vjerojatno još i komičnije.
Inače, za slučaj da vam nije jasno od kud ovako gadno vrijeme početkom lipnja, dopustite da vam ja ponudim logičan odgovor. Pa NARAVNO da upravo kada Veliki Tapir Mata odstrani i zadnji cenat prirodne toplinske izolacije sa svoje glave i ušiju da temperatura padne za čitavih dvadeset stupnjeva. Pa zar nije NAJlogičnija stvar na svijetu da mi se otkriju užitci osjećaja kada hladna kiša pada drito na čelempugu i kako je to kad ti se uši i mozak naprosto smrzavaju pod naletima hladnog vjetra (inače potpuno neuobičajenog za Zagreb u bilo koje vrijeme godine). Rezultat je dakako mala febrica, upala sinusa i gadna glavobolja ali ništa za to, vječni optimist kakav jesam, mogu se jedino zahvaliti samome sebi što mi nije palo na pamet šišat se usred kolovoza ili nekog drugog ljetnog mjeseca koji namjeravam provesti doma. I tko još tvrdi da se mi ravnamo po vremenu, a ne ono po nama? Ja ne (dakle, egocentričan optimist)
Glavna preporuka za ovu zimu je: „Svakako provjerite jeste li s Matom u krugu od tisuću kilometara, ako jeste, nastojte ne bit što prije!“
Dakle, kao što vidite, čujete, a od sada i osjećate, i dalje sam glavna prirodna nepogoda, na radost zlurade okoline J.
Toplo vas pozdravljam!

U ovaj post uvodi Vas jedina stvar koja je dostojna zamijeniti mile tapire. Radi se dakako o najljepšem i najveličanstvenijem Gradu na ovom svijetu. A zašto vas ovaj put uvodi Grad, a ne neka koma slika tapira? E stoga što je Veliki Tapir Mata dotaknuo sveto dubrovačko tlo u petak rano ujutro negdje oko sedam sati po lokalnom vremenu. Nakon više od TRI MJESECA izbivanja Tapir se konačno vratio u ljubljeno gnijezdo. Put je Tapir proveo u ugodnom društvu Drugarice, žabarke po porijeklu, tako da je truckanje u busu prošlo relativno brzo. Grad je isti kao i uvijek i Bog do da tako i ostane.
Inače, u onih nekoliko posljednjih sati koje je Tapir proveo u Zagrebu, naučio je dvije stvari. Prvo; seks na krovu pokraj električnih žica može biti fatalan i drugo; mužjaci golubova su seksualno nezasitni kad im se digne što, kao što ćete uvidjeti iz priče, i nije tako dobra vijest za golubice. Naime, sjedi Tapir na trećem katu svojega faksa i gleda na obližnji krov. Dok u pozadini sunce zalazi, mladi golubinji par uživa u intimnim trenutcima. Idilu pak prekida posrnula golubica koja je zbog seksualno preagresivnog goluba zapela, te pala upravo na električnu žicu. Činjenica da mu je družica upravo poginula usred posla dakako nije nimalo smela goluba. On se nastavio klimuckati na reš golubici čijih je nekoliko peraca poletjelo u zrak pri naletu toplog proljetnog povjetarca. I taman kad čovjek pomisli da je priča gotova golub skoči sa svoje preminule (i ispunjene) golubice, te se stane kao sumanut vrtjeti u krug i klimati glavom. I što čovjek da učini nego da se sažali nad očigledno poludjelim golupčićem koji je očigledno ispizdio nakon smrti voljene. No ono što Tapir nije primijetio, a to je nova golubica koja je stajala nedaleko. To sumanuto kruženje po vlastitoj osi je u stvari popularan obred udvaranja među novijom generacijom golubova. Mamut nezasitni je svršio posao i krenuo dalje. Golubica je, dakako, poučena iskustvom svoje nesretne prethodnice užurbano odletjela u nepoznatom pravcu. Napaljeni golub ostade sam, i dalje se vrteći kao sumanut dok se mrtva golubica i dalje pušila kojih metar ili dva od njega. Ako reinkarnacija postoji, ustvrdili su moji primitivni kolege koji su promatrali događaj zajedno sa mnom, želimo biti golubovi. Loša vijest za ljepši spol, dobra za napaljeniji.
Uskrs je stigao i jedina pristojna stvar je i čestiti vam ga. Za razliku od mnogih ja ću biti prilično jednostavan kod toga. Neću vam zaželjeti da vam sve zvijezde ovog vedrog neba ovaj Uskrs ukrase svojom svjetlosti da vam životni put osvijetle i ostala komplicirana natezanja naučena od Marisol i Esmeralde (da stvar bude zanimljivija i odvratnija sličnu poruku je primila moja draga prijateljica Neodlučna Ispaljenica od svog bivšeg primata). Jednostavno vam od srca želim Sretan Uskrs (iako sa zakašnjenjem ali bitna je dobra namjera).
U okrilju najljepšeg Grada na svijetu susreh se ponovno sa dragom nam Surlabom, koja je proslavila ovu subotu svoj sedamnaesti rođendan. Rođendan je proslavila na Gradcu gdje se našla i moja malenkost u društvu ponajljepših i osebujnijih primjeraka ljepšeg spola u Gradu (a poznata je stvar da su Dubrovkinje najljepše žene). Slike možete pogledati na Surlabinom blogu, a mene nije teško prepoznati s obzirom da sam se jedino ja potrudio uklopiti u zelenu okolinu. Slike potvrđuju činjenicu da Tapira vole apsolutno svi osim foto aparata.
No nema beda, doma sam i živo mi se jebe.

p.s. Evo spomenuh te ženo, valjda ćeš sjašit sade (ona kojoj je namijenjeno zna)

Pokleknuh pred vlastitim egoizmom i napuštam društvenu kritiku, bar na neko vrijeme. Šetati putem s Veliki Tapirom je gotovo jednako opasno kao i voziti se s njime, ako ne i opasnije. Nerijetki su oni koji vezano za mene imaju asocijacije tipa «hodajuća opasnost» i sl.
Uzrečica «To je tako tipično za moj život» (pre)često se može čuti iz Tapirovih usta, a on to govori u situacijama kada ga npr. roleraš pokupi onako usput naletjevši iza ugla, kada ga optuže na aerodromu pred hrpom ljudi da šverca marihuanu, a u stvari se radilo samo o travi za hrčka, kada ga optuže da je terorist jer mu je ispao mobitel pred osiguranjem britanskog parlamenta, kada se zaleti ko muha brenculja u staklo u bolesno ostakljenim zahodima, kada prijateljica uvjeri cijelu jednu jebenu ulicu da je peder, kada sleti s biciklom u more i tako još nekim situacijama koje se u njegovu životu neobično često pojavljuju.
Da postoji netko tko bi želio ubiti Tapira i prikriti to nesretnim slučajem taj ne bi imao
previše problema. Vjerojatnost da će se upravo meni srušiti avion na glavu je veća
nego kod ostalih ljudi. Doduše, kad bolje razmislim, to ne bi bila dovoljno bizarna
smrt. Avioni se ruše i ljudi na tlu ginu; to je već sve viđeno. Izglednije je da me
odbjegli pingvini iz zagrebačkog ZOO-a zaskoče i prisile da ko blesava ovca
upadnem u nekakav otvoreni kanalizacijski šaht u kojem sasvim slučajno živi neka
beštija. E to bi bila smrt dostojna Velikog Tapira Mate. No ne smijem se
žaliti. Činjenica je da sam toliko puta do sada imao prilike poginuti, a nisam je
pravo čudo i mogu se samo nadati da moja sretna zvijezda neće prestati sjati. Do
tada čemu izazivati sudbinu vožnjom prijevoznih sredstava raznih kategorija. Opasan
sam i kada hodam. Ljudima koji se druže sa mnom treba odati priznanje i dodijeliti im
hrvatski pleter za hrabrost. Vjerojatnost da vas spuca nešto dok ste sa mnom ili da
doslovno umrete od smijeha dok se ja kotrljam niz skaline je puno veća nego da
stanete na minu u minskom polju. Dugujem život tolikom broju ljudi i da se krenem
oduživati trebala bi mi čitava vječnost. Bogu hvala što sam prirodni antitalent za
vožnju rola pa mi ni ne daju da ih vozim (iako sam imao nekoliko bliskih susreta s
ljudima na rolama, zanimljivo ali oni bi uvijek izvukli tanji kraj, ja bih se izvukao s tek
nekoliko modrica). Vožnja romobila, karića i njima sličnih primitivnih sredstava
je u mom slučaju uvijek završavala nekakvom katastrofom. Dok sam bio klinjo od
četiri godine završio sam u kanti za smeće jer nisam uspio zaustaviti karić na vrijeme
(srećom pa kanta nije bila prazna!!!), a moja jedina romobilska vožnja završila je tako
što sam prijatelju priuštio naciknut gležanj (nimalo se ne šalim niti pretjerujem). Do
sada sam najviše sreće imao s biciklima, no da ni ta priča nije slavno završila
svjedoči moja stara bicikla koja leži u šupi iskrivljenog željeznog kostura. Ta priča
ostat će vjerojatno još dugo u Mokošičkim predajama jer još nikome nikada nije bilo
pošlo za rukom da toliko iskrivi biciklu, a da ga nije udario autobus. O tom događaju
se i danas s dozom strahopoštovanja priča maloj djeci kada prvi puta sjedaju na
svoja nova bicikla. Kada je jedan moj susjed vidio biciklu pitao je mog starog što me
udarilo i jesam li ja dobro. Stari je samo proškrguto da me udario zid visok četiri i dug
stotinjak metara koji je iznenada «iskočio» pred mene (ja sam samo poljubio čelom
zid i zamalo onesposobio svoje organe za reprodukciju). Navodno tvornice od tada
pojačavaju kosture i titanom. Tad sam otprilike shvatio da prijevozna sredstva u
mojim rukama nisu sigurna. Voziti auto ili ne do ti Bog motor je ideja koja diže dlake
na glavama svih mojih ukućana, poznanika, a i šire, svih onih do kojih je legenda
stigla. Za kraj valja upozoriti još kako Veliki Tapir nije sposoban slomiti neki dio svoj
tijela nekim uobičajenim putem. Ma neee, to jednostavno nije u njegovom stilu niti na
njegovoj razini. Dok normalni ljude lome ruke, noge, glave na treninzima,
automobilskim nesrećama i sl., Tapir te iste stvari lomi na najmanje očekivanim
mjestima i u najmanje izglednim situacijama. Nogu sam slomio igrajući žmurice (ne
hvatice već žmurice, to je naime ona poznata statična igra u kojoj se treba
sakriti i mirovati na jednom mjestu dok ne dođe vrijeme da se uhvatiš pika, čovjek bi
pomislio da je igra sigurna ali ne i kada sam ja u pitanju očigledno), a ruku mi je
slomila PRIJATELJICA koja se samo nagnula da se javi susjedi (cura je imala traume
od toga i prije nego se nekome javi dvaput se okrene oko sebe, čudakinja). Bit ću
apsolutno iskren i priznati da sam strahovao što će se dogoditi kada postanem
aktivnim sudionikom seksualnog života. Iako kurcolomija još nikada nije zabilježena,
sa mnom je sve moguće tako da su moji strahovi bili sasvim opravdani. No eto Bog je
milostiv pa mi se bar u tom segmentu života još nisu događale bizarne stvari no
opreza nikada dovoljno. Moje uobičajeno pitanje kod upucavanja je vezano za
osiguranje od iznenadnih, bizarnih i neuobičajenih ozljeda. Kada ustvrdimo da
osiguranje postoji, e onda možemo riskirati. Ako ništa ako i poginem tokom seksa bit
će to lijep način za svršiti, život dakako.

S obzirom da sam dosadio sam sebi odlučio sam početi pisati svojevrsnu društvenu kritiku. Dakle, od danas na ovom blogu moći će se čitati samo i isključivo tekstovi vezani uz društvenu kritiku. Kako i spada, svoj prvi post na ovu temu posvetit ću jednom od najpopularnijih mjesta u koje se zalazi kako na sjeveru tako i na jugu Lijepe Naše. Gotovo da ne postoji osoba u modernom svijetu koja bar jedanput u svom životu nije posjetila zahod. To je mjesto započelo uspon još u kasnom srednjem vijeku i od tada drži poziciju jedne od najposječenijih i najpopularnijih mjesta za izlazak. To izvanredno mjesto doživjelo je različite afirmacije u modernom svijetu. I dok ga neki koriste isključivo kao prostoriju za pražnjenje neki tvrde da su u njemu doživjeli neke od najljepših trenutaka u svojemu životu. Na žalost tu moram prekinuti ovu pozitivnu priču i započeti sa onom mračnijom. Iz dosada rečenog, a vjerujem i iz osobnog iskustva, možemo konstatirati da je zahod zaista nezaobilazna, gotovo svakodnevna, destinacija u našim životima. Veliki Tapir Mata nije nikakva iznimka. Zahodi u Studentskom domu Stjepana Radića, paviljon broj 1, muško odjeljenje (ovo samo navodim mjesto zločina). Pokazalo se naime da je u ovom dijelu prvoga paviljona u tijeku tajno natjecanje tko će bolje i više ispišati rub zahodske školjke. Više bodova dakako dobivaju oni koji ispišaju zahodsku školjku i zahodsku dasku, a ako usput ispišate i prostor uokolo pobjednik ste dana. Kada još dobro izgacate to sve nogama i ostavite tragove po čitavom WC-u i polovici hodnika slave vas kao Boga (takvi su, presvetom Trojstvu hvala, rijetki). Pisoari se u ovom dijelu svijeta ne koriste jer oni jednostavno ne omogućuju korisnicima da sretnih izraza na licu zapišavaju njegove rubove i pri tome ostaju anonimni. A ako ih tko i iskoristi, ne do mu Bog da kojim slučajem povuče vodu za sobom. Svima je ovdje kristalno jasno da treba kao pravi mužjak ostaviti za sobom trag intenzivnog mirisa stoga se one male mirišljave kuglice iz pisoara po najhitnijem postupku uklanjaju kada ih dobre čistačice postave (to one rade na svaku desetu obljetnicu otvaranja doma).
No unatoč svemu, pokazalo se da zahodi znaju biti i mjesto gdje možeš jako puno naučiti. Doduše to su nepotrebna saznanja ali ja sam odavno naučio da u životu ne možeš učiti samo one stvari koje se tebi sviđaju i zanimaju te. Primjerice, boraveći u domskim zahodima naučio sam da moj docimer iz sobe lijevo od moje, redovito jede zeleno povrće, docimer iz sobe desno očigledno obožava koštunjavo voće, a docimer iz sobe preko puta moje ima ozbiljnih stomačniih problema već više od mjesec dana. Sada više nikome nije misterij kako to da su ručice za puštanje vode tako blistavo čiste, njih jednostavno nitko ne koristi.
U našim zahodima tako nitko ne obraća pozornost na upute za korištenje tipa: -povući vodu za sobom, -WC-papir služi za osobnu higijenu, a ne kao ukras, -potrošene role se bacaju u smeće, a ne u školjku da bi ju se začepilo, - četka služi za čišćenje školjke nakon što se povuče voda, a ne prije itd. itd. itd.
Odakle potječe ta fascinacija nekih muških primata da ostavljaju različite vrste tragova iza sebe ja uistinu ne znam. Zato se ja divim svojoj prijateljici Pijanoj Snježani (da!, to je upravo ona zbog koje pola Ilice misli da sam gay drolja) koja drži svoj zahod u besprijekornom stanju i čak joj i ne zamjeram kada vrišti za ljudima što potrošene role ne zamjenjuju odmah.
I sve dok ne zamijenim svoje prebivalište izgleda da ću morati biti prisiljen proučavati tuđe stolice, mirisati tuđa zapišavanja i trošiti tonu novca, papira i živaca na temeljitu dezinfekciju.

p.s. zahodi u mom domu daju jedan skroz novi smisao kazni za Mariju Ljubić (oni koji ju znaju znat će o čemu govorim)

Jedan od najvećih strahova s kojim se mnogi studenti, koji dolaze u novi grad studirati, mora suočiti jest The cimer. The cimer je osoba s kojom ćete dijeliti svoj životni prostor i stoga je izuzetno bitno da ta osoba bude pogodna za ugodno bivstvovanje. Lijepa je to stvar kada si u mogućnosti taj životni prostor dijeliti s nekim koga već otprije znaš, a pogotovo ako je taj životni prostor u tvojemu vlasništvu. No, Veliki Tapir Mata nije imao niti jednu od tih mogućnosti, te se mogao samo nadati da će mu dobri Bog (čitaj: ružna tete u upravi doma) dodijeliti nekoga za koga bi većina rekla da je normalan. Veliki Tapir Mata je bio iznimno nervozan prije nego je upoznao The cimera, no ta je nervoza glatko nestala čim je ga je upoznao jer je tip fakat ulijevao na prvi pogled nadu da je sasvim normalan. Danas mi je jasno da je to jedino zato što se The cimer trudio biti normalan pred mojim skrbnikom koji me useljavao. Pa šta se bre dogodiše? Tko nas bre zavadi?
Prije nego objasnim to volio bih upozoriti da je Tapir, kao što znaju svi koji ga poznaju, jedan veliki serator (bečki) koji se teško miri s činjenicom da katkada ipak treba šutjeti (za dodatne informacije pročitati prvi post). Imajući to na umu upijte činjenicu da je The cimer Spartanac. Kao što je svim klasičarima poznato Spartanci su ona vrsta ljudi koja na svako pitanje odgovara kratko i jasno i bez prevelike euforije za nastavkom razgovora. E pa vidite The cimer (u nastavku teksta MUTKO) je rasan primjerak Spartanskog izroda. Vrlo brzo je Tapiru postalo jasno da će fraze tipa «vidimo se», «ciao», «ej» i sl. biti prečesta i jedina komunikacija između njega i Mutka. Tapir se ubio nastojeći započeti razgovor postavljajući milijun pitanja iz njegovog bogatog arsenala za započinjanje razgovora, no svaki put je dobivao kratke i jednostavne odgovore od čovjeka koji ga je blago nasmiješen gledao kao da ima kurac na jebenom čelu. Vrhunac te komunikacije predstavljao je pozdrav kojim je Tapir bio pozdravljen od strane Mutka kada je odlazio kući za Božić, a uključivala je čak cijelu jednu rečenicu sastavljenu od čak dva veznika (što mi je točno rekao ne znam jer sam jednostavno bio šokiran spoznajom da je taj čovjek upoznat sa prosto složenim rečenicama).
Svima je nadam se jasno da bez obzira što se Mutko ispostavio kao nevjerojatno uredan i korektan cimer, da on za Tapira ipak predstavlja pokoru koju bi on rado zamijenio za neke druge, konkretnije možda, oblike fizičke boli.
Stoga ne čudi što je moja prijateljica Pijana Snježana, nakon što sam joj objasnio da ne znam Mutkov broj mobitela, iznenađeno uzviknula nasred jedne ulice «Spavaš s tipom već tri tjedna i ne znaš mu broj mobitela?». Reakciju okolnog građanstva ne bih komentirao, a dovoljno je reći da ta ulica više nije upisana u moje rute kretanja!!!
Tješim se mišlju da možda čovjek pokušava telepatski komunicirati u čemu ja očigledno nisam vješt jer jednostavno odbijam vjerovati da je netko sposoban tako dugo boraviti sa mnom u jednoj prostoriji i mučati.
Inače, upravo maloprije mi je uputio jednu cijelu jednostavnu rečenicu: «Ispao ti je đemper.». Bio sam toliko šokiran što je samoinicijativno progovorio, u biti što je uopće progovorio, da ga od šoka isprva uopće nisam shvatio što govori, pa se nesretnik morao prisiliti ponoviti rečenicu. Prestrašno! Potom se odmah šutke povukao u svoj dio sobe i svoju mučnu tišinu.
Skrivena poruka posta? Moglo je biti i gore! Što bih, nesretan, da je agresivni i napaljeni peder?!

Iako najviše od svega mrzim počinjati jednu stvar više od jednoga puta ipak popustih The Great Surlabi da me prebaci na njezin blog server, pa tako počinjem ponovno (neš` ti, na starom sam blogu objavio tek jedan post).
Dakle, prethodni post je već jednom bio objavljen ali preko drugog servera ali ga evo ponavljam da nitko nema iluzija o tome tko je Veliki Tapir Mata.
Svojoj perverznoj prijateljici Surlabi još jednom zahvaljujem na pruženim uslugama i toplo se nadam da ću ih jednom (na nekom drugom polju doduše) moći uzvratiti!!!

Tko je do vraga Veliki Tapir Mata i tko ga kazni takvim imenom?
Veliki Tapir Mata je samo još jedan studoš u nizu koji misli da ima nešto pametno reći, a ima li zaista što pametno reći ocijenit ćete sami. A tko ga kazni imenom? E to je već priča.
Veliki Tapir Mata je savršeno ime koje u potpunosti opisuje karakter ovog mladog i zdravog mužjaka homo sapiensa sapiensa. Još prije nego li mu je to ime ceremonijalno dodijeljeno on je već to «veliko tapirstvo» imao u sebi. Svojim personalitijem, svojim gestama, načinom govorenja, načinom držanja, a naročito svojom frizurom, on je zračio tim svojim tapirstvom i bilo je samo pitanje vremena kada će se pojaviti netko dovoljno mudar i dubokouman da mu i službeno dadne ono što mu već rođenjem pripada (još u rodilištu je bio najkosmatiji dečko, no tada su ga zvali tek «Petrusin» jer je imao čuperak u obliku tog povrća ili što je već petrusin). Dakle, u Tapiru se malo toga promijenilo kada je konačno dobio pravo ime, a promijenila se samo činjenica da je sada postao i svjestan svojega tapirstva i više nije bio sputan okovima blaženog neznanja. Veliki Tapir Mata je sintagma koja je u potpunosti djelo velikog, bivšeg razrednog kolege, i jedinstvenog mudraca i klasičarskog pater familiasa Mateja Pečara. Već samo izgovaranje tog imena čovjeka ispuni strahopoštovanjem i nuka čovjeka da beskrajno zahvaljuje Bogu što mu nije dodijelio kletu sudbinu sjedanja u istom razredu s njime (mnogi nisu imali te sreće, molite se za njihovo mentalno zdravlje). E upravo je taj veliki mudrac odlučio preuzeti na sebe svetu dužnost imenovanja moje malenkosti. Klasičarski pater familias je zanimljivo primijetio da moja osebujna frizura odražava stanje moga duha i odlučio me za početak imenovati kao «Tapir». Etimološki riječ potječe od starohrvatskog glagola «natapirati» koji se upotrebljavao kada bi se htjelo imenovati zločin izvršen nad nečijom frizurom. Veliki mudrac dakako nije želio reći da sam ja vršio zločin nad svojom kosom (iako bi se to i tako moglo shvatiti), već je njega jednostavno fascinirala sposobnost mojih franzeta (šišaka) da same od sebe stoje uspravno bez obzira na njihovu dužinu. To je veliki mudrac zagonetno povezao s mojom unutarnjom sposobnošću da serem puno o stvarima o kojima jako malo znam. «Što manje zna to više sere!», pametno je primjetila njegova pronicljivost.
Tapir je tako ostao moj naziv dugi niz godina da bi Pečareva genijalnost eruptirala još jedanput pod kraj naših druženja legendarnih u velebnoj tvornici znanja pod budnom paskom rektora Sovuljka the Bernarda (inače doseljenog Indijanca čije je pravo ime Sova koja Bala ili ti ga Pleše iz plemena bucmastih i simpatičnih Bernardinaca). Naime veliki mudrac je pročitao knjigu Ivana Aralice «Psi u trgovištu,», te se po prvi puta u svom stoljetnom životu susreo sa sintagmom Veliki vezir (nešto kao sultanov predsjednik vlade u staroj Turskoj). Njemu se toliko svidio taj naziv da je odlučio uzvisiti Tapira pridjevom veliki. Zašto je točno smatrao da je to zgodno, nama običnim smrtnicima nikada neće biti jasno. Dubine njegova jedinstvena uma nikome nisu dokučive, stoga se niti ne usuđujem nagađati. I tako je Tapir, zahvaljujući desno orijentiranom Ivanu Aralici, preko noći postao Veliki Tapir. I bijaše veliki mudrac zadovoljan učinjenim radom ali vrag mu duši ne dao mira. Veliki umovi jednostavno teško da se smire, te se veliki mudrac baš kao i veliki Michelangelo zamišljen ispod stropa Sikstinske kapele, nastavio baviti Velikim Tapirom ne bi li dovršio svoje veliko djelo. I genije kakav već jest, on se dosjeti u posljednji tren i završi svoje velebno djelo. Dodavši Velikom Tapiru još i Mata, pater familias je smatrao da je novom imenu dodao i duh starog jer «nikada ne smijemo zaboraviti tko smo bili», govorio je mudro.
I tako je nakon dugih tisuću i dvjesto dana veliko djelo bilo dovršeno i veliki mudrac, umoran od naporna rada, odluči nedjeljevat ostatak života. A Veliki Tapir Mata? E on se doista otisnuo u svijet kako je mudrac prorekao, a velike stvari tek treba dočekati. Ali s imenom i karakterom koji uz to ime ide, Veliki Tapir Mata će sasvim sigurno uspjeti.
Eto to bi bila priča kako je Veliki Tapir Mata uistinu postao Veliki Tapir Mata.
Veliki mudrac se, smatrajući da je ispunio svoju životnu misiju, pak povukao iz mudračkog života, te sada ladi jaja na Pučkom učilištu u megalopolisu.
Do sljedećeg puta Veliki Tapir Mata vas srdačno pozdravlja!!!